Početkom 20. stoljeća gospođa El Dixon bila je upravo udana i nije imala iskustva u kuhanju. Često je rezala ruke ili se spaljivala u kuhinji. El Dixon je radio u tvrtki koja proizvodi kirurške zavoje, a uskoro će moći vješto zavijati svoju suprugu. Mislio je, ako postoji neka vrsta zavoja, kada je žena ozlijeđena i nitko ne može pomoći, bilo bi sjajno da se može zavijeti.
Pa je počeo eksperimentirati. Smatrao je da ako su gaza i zavoj napravljeni zajedno, mogao bi jednom rukom zavijeti ranu. Uzeo je komad gaze i stavio ga na stol, nanio ljepilo na njega, a zatim drugu gazu preklopio u jastučić od gaze i stavio ga u sredinu zavoja. Ali postoji problem. Viskoza koja se koristi za ovu vrstu zavoja će se osušiti ako je dugo izložena zraku. Dixon je pokušao mnogo različitih tkanina pokriti traku, nadajući se da će pronaći materijal koji neće biti teško ukloniti kada je to potrebno. Kasnije je otkrio da postoji neka vrsta grube gaze koja može dobro obaviti ovaj zadatak. Nakon poboljšanja tvrtke, može se široko koristiti.